Zahvalnost – zašto ju (češće) ne prakticiramo?

Tema zahvalnosti zapravo je vrlo jednostavna i većinom ste već mnogo puta naišli na zahvalnost kao recept za sretan život. Na nekom nivou većinom i sami razumijemo zašto bi upravo zahvalnost mogla biti taj čarobni štapić za biti sretan. Zašto ju onda češće ne prakticiramo?

Generalno, svi mi imamo daleko više blagoslova u svom životu, nego što im svjesno pridajemo pažnje na dnevnoj bazi. To osvijestimo tek kad neočekivano ostanemo bez nekog od njih. Onda kao da sav sjaj tog blagoslova zabljesne u svoj svojoj punini i pitamo se kako smo ga samo mogli prije uzimati toliko zdravo za gotovo. Kako smo mogli ne uviđati njegovu vrijednost.

Zapitala sam se zašto je to tako? Zašto je takav problem primjenjivati tu zahvalnost na dnevnoj bazi?

Ako su stvari doista tako jednostavne da sve što treba za biti sretan je samo biti zahvalan, zašto pobogu to onda jednostavno ne radimo i lijepo ne uživamo u životu?

Na stranu činjenica da je prakticiranje zahvalnosti navika kao i svaka druga, i da će o tome jesmo li razvili ovu naviku ili nismo ovisiti koliko nam lako to ide – ja sam se za sve nas koji (još) nismo razvili ovu naviku u mjeri u kojoj smo to željeli, zapitala ima li možda u pozadini neki sabotirajući faktor kojeg bi bilo korisno osvijestiti umjesto da samo površinski zaključimo da sa zahvalnošću nismo dovoljno disciplinirani ili da nam do nje očito nije uistinu stalo.

Ja sam zaključila da da i da je izuzetno osnažujuće prepoznati ih i osvijestiti pa temu zahvalnosti dotaknuti iz mjesta te nove perspektive.

Želim reći da nije nužno da ćete se pronaći u samo jednoj od ovih opcija. Možda se pronalazite u svima njima, u kombinacijama nekih od njih ili vam se neke javljaju u nekim područjima ili situacijama, a druge u drugim. Velike su šanse da ništa ovdje neće biti baš sasvim crno – bijelo. U svakom slučaju, razmislite je li možda moguće da i vi vjerujete u nešto od ovoga.

Što nam se sve dakle može zapetljati oko naše dobronamjerne ideje o zahvalnosti (i kako tome možemo probati doskočiti)…

1. ZAHVALNOST POISTOVJEĆUJEMO S ODUSTAJANJEM OD ŽELJA ZA VIŠE I BOLJE

Možda neki od nas nisu svjesni da zahvalnost duboko u sebi doživljavaju po sistemu:

„Ovo što imam trebalo bi mi biti dovoljno“.

Pa razmišljaju na sljedeći način:

“Ako je zahvalnost rješenje, to onda znači da se moram zadovoljiti (samo) onime što imam, a to ne mogu kad želim toliko toga što nemam. I ne mogu si pomoći, ne mogu ne željeti to što želim, kad želim! I nemoj mi reći da mi (samo) ovo sad mora biti dovoljno, kad ja želim više. I želim željeti više i vjerovati da mogu dobiti i to više i nije mi prihvatljivo pomiriti se samo s ovime.”

Ako smo stavili znak jednakosti između zahvalnosti i negiranja prava na naše želje, nije čudno da će se cijeli naš sistem pobuniti i opirati zahvalnosti, koju će vidjeti kao remetilački faktor ostvarenju naših želja.

Naš sistem zna da mi imamo pravo i na naše želje i na ostvarenje naših želja i – sve kad bi i htjeli – ne bismo mogli svoje želje otkloniti od sebe. Na posljetku, željeti ne imati želje bi opet bila – želja!

Želje su sastavni dio nas (doslovce su nerazdvojno povezane s nama!).

Ukoliko smo sami stvorili drugačiju poveznicu, može biti od velikog pomaka već samo osvijestiti da smo to učinili i tada takav zaključak možemo svjesno (onako, racionalno, činjenično, objektivno) preispitati da vidimo jesmo li možda povjerovali u nešto što jednostavno nije istina i nije stvarnost.

* Prijedlog rješenja:

Za adresirati ovakva uvjerenja o zahvalnosti, isprobajte sljedeće:

a) Razdvojite zahvalnost za ono što imate od želje i prava da dobijete još više i bolje.

Probajte na zahvalnost gledati kao na trenutno guštanje u svemu onome što imate, dok uzbuđeno iščekujete ostvarenje svih tih vaših predivnih, a još neostvarenih želja – koje vam stižu i na koje imate pravo i u kojima ćete isto ovako guštati kad se ostvare.

Kao što biste guštali u čaši vašeg omiljenog vina u restoranu dok čekate da vam dođe društvo – ta čaša vina ništa ne oduzima od trenutka kada ćete se obradovati društvu koje je stiglo, ali vam uljepšava vrijeme čekanja, koje ionako morate nekako provesti.

b) Poigrajte se s promjenom perspektive i zapitajte se:

„Što od svega ovoga što sada imam predstavlja ostvarenje nečega što je jednom bilo želja?“. Dozovite vrijeme kad je to što sada imate bilo tek želja i dopunite guštanje u toj sada ostvarenoj želji.

2. TRGUJEMO SA ZAHVALNOŠĆU

U odnosu na broj 1., ovo je druga krajnost. 😊 Ako ste imalo istraživali „pravila“ svjesnog korištenja zakona privlačenja, sigurno ste čuli da je zahvalnost za sve ono što imamo najbrži put i najlakši način za dobiti sve ono što želimo, a još nemamo.

Svakako je jako lako upasti u ovu zamku, u kojoj zahvalnost postaje tek sredstvo dolaska do nečeg drugog (puno vrjednijega od onoga što imamo sad).

Po jednadžbi:

„Ako budem dovoljno zahvalna, Bog / Svemir / Život će me nagraditi i tako ću si zaslužiti sve ono što želim“.

Stvar je u tome da nama ovdje zapravo nije fokus na onome što imamo, nego na onome što nemamo, energija našeg tijela i uma se dijeli u dva pravca, i ako znamo biti istinski sa svojim emocijama, to ćemo neizbježno i osjetiti – u obliku određene tenzije, razapetosti, nemira i nestrpljivosti. Isto tako, u pozadini ćemo se stalno pitati, kao malo dijete cupkajući, „Jesam li bila dovoljno zahvalna, mogu li sad dobiti to i to?“.

* Prijedlog rješenja:

Ako ste ovaj prikriveni obrazac prepoznali kod sebe, probajte se zapitati sljedeće:

Kad bih znala da NIKAD neću dobiti to što želim, kako bi mi ovo što imam moglo biti dovoljno?

Što bih sve s ovim što imam mogla učiniti da mi bude što je moguće bolje, budući da više od ovog ionako nikad neću dobiti?

Ovaj pristup ne bi trebao imati karakter kažnjavanja i težine, nego bi trebao poslužiti kao igra i zabavno istraživanje, u kojem ćete pustiti mašti i kreativnosti na volju. Ono što ćete dobiti je fokus u cijelosti na onome što imate.

Primjećujete li razliku u tijelu i emociji s ovim pristupom, u odnosu na zahvalnost kao sredstvo dolaska do cilja – Koji pogled je nekako „puniji“, a koji „prazniji“? Koji je „mirniji“, a koji „uznemireniji“? Koji vam daje osjećaj osobne moći, a koji nemoći?

3. ZAHVALNOST PRAKTICIRAMO KROZ UM – PRIČAJUĆI SAMI SEBI PRIČE KOJIMA SI ŽELIMO IZAZVATI OSJEĆAJ ZAHVALNOSTI

Ovdje mislim na prakticiranje misli, stavova i rečenica tipa:

„Mogla bih sutra ostati bez toga…“

„Netko moli za ovo što ja imam…“

„Zamisli da ne vidim / ne čujem / ne hodam / izgubim voljenu osobu…“

„Ljudi u Africi nemaju što jesti…“

„Netko se danas nije probudio…“

Ove rečenice su dobri i dobronamjerni načini za riječima objasniti ideju zahvalnosti i potaknuti njezino prakticiranje, međutim donose i opasnost vezivanja za ove verbalne konstrukcije kao takve. Naime, naš um sve ove riječi prerađuje i na temelju njih stvara određene mentalne predodžbe, i pritom može ostati vezan za samu predodžbu, bez da uopće – za stvarno – dotakne sam osjećaj zahvalnosti koji se želio iskomunicirati.

* Prijedlog rješenja:

Umjesto nastojanja da si pričama u svom umu izazivate osjećaj zahvalnosti, probajte se zapitati oko čega osjećate pravu, iskrenu zahvalnost, onako ničim izazvani, sami od sebe. Na čemu ste jednostavno zahvalni u svom životu? I onda…

Istražite sam taj osjećaj zahvalnosti.

Kako izgleda u vašem tijelu, da li je negdje u tijelu lociran, kakve su tjelesne senzacije koje taj osjećaj stvara, što je ono što ga čini ugodnim, na što vas podsjeća – kakve asocijacije vam stvara, kakav ima poriv, kakve riječi bi bile najbliže tome da opišu „to nešto“ u vašem tijelu… Ovo će vas izvući iz uma i priča koje sebi pričate i dovesti u kontakt sa stvarnim osjećajem u tijelu.

4. KORISTIMO ZAHVALNOST IZ STRAHA

Ovdje mislim na rečenice tipa:

„Budi zahvalna jer u protivnom…“

„Vidjet ćeš ti kad ostaneš bez pa će ti biti…“

„Tako ti i treba kad nisi znala biti zahvalna… (kad se dogodi nešto loše)“.

Ako vjerujemo da moramo biti zahvalni da bismo izbjegli kaznu za svoju nezahvalnost, zahvalnost postaje prisila, moranje i nešto što radimo iz pozicije svojevrsnog očaja.

Naša stvarna pozicija je zapravo krajnja nemoć i zahvalnost koristimo kao posljednji alat za kojim ćemo posegnuti ne bi li ipak privolili Boga / Svemir / Život da nas zaobiđe sa svim tim strašnim scenarijima. A da ne govorim da je ovo ujedno savršeni kanal za našeg unutarnjeg kritičara da nam se obrati samo zato da i za ono najgore što nas je u životu snašlo – okrivi nas.

* Prijedlog rješenja:

Ako se prepoznajete u ovom opisu, isprobajte drugačiji pristup – prepoznati i potvrditi svoj strah.

S nježnošću prema sebi potvrdite da se bojite ostati bez svih tih najdragocjenijih stvari u svom životu. I primijetite kako vam upravo taj strah govori o tome koliko STVARNO cijenite te iste stvari.

Ostanite par trenutaka prisutni sa sobom u toj spoznaji – držeći nježno u naručju i svoj veliki strah i vrijednost svega onoga što imate, a za što strahujete.

Možete biti u kontaktu s njih oboje i disati zajedno s njima nekoliko trenutaka, neka se oboje slegnu u vaše biće. Primjećujete li promjenu u tenziji svog tijela s ovim pristupom naspram prakticiranja zahvalnosti pod vodstvom gornjih rečenica, iz straha od gubitka?

5. PRISILJAVAMO SE NA OSJEĆANJE ZAHVALNOSTI JER MISLIMO DA SMO U PROTIVNOM NEZAHVALNI

Živjeti zahvalnost 24 sata na dan 365 dana u godini bilo bi isto kao biti sretan 24 sata na dan 365 dana u godini. Ili biti svjesno prisutan u svim trenucima tijekom 24 sata na dan 365 dana u godini. Ili biti bilo što 24 sata na dan 365 dana u godini. Iako se takvo trajno stanje zahvalnosti može učiniti kao ostvarenje svih naših snova i često možemo čeznuti upravo za time, stvarnost je ta da bi nas uspijevanje u tome činilo nekom drugom biološkom vrstom, ali ne ljudima.

Mi ljudi smo izuzetno kompleksna bića na puno razina i s razlogom živimo i funkcioniramo lelujajući čitavo vrijeme cijelom lepezom emocija.

No, ako smo podlegli (također razumljivoj i ljudskoj!) težnji da se uvijek trebamo osjećati dobro, a svaki „pad“ u neugodne emocije i „crne“ poglede na stvari izjednačili smo s time da u biti samo nismo zahvalni za sve ono što imamo, sasvim je logično da ćemo se pošto poto pokušati natjerati u zahvalnost.

Što iz razloga da pobjegnemo iz boli posramljivanja i krivnje koju donosi misao „Ajme kako sam nezahvalna!“, što iz razloga da dohvatimo sreću koju zahvalnost obećava.

Međutim, i ovdje je naš sistem mnogo mudriji od nas i neće zapratiti tu našu namjeru, već će tražiti od nas da pogledamo u STVARNOST onoga kako se osjećamo, da te emocije validiramo i prigrlimo i prepoznamo kao dio sebe. Tražit će od nas da sebe prihvatimo bezuvjetno. Ono što je u konačnici korijen i konačna težnja svakog od nas.

I zato će nešto u nama odbiti svaki naš pokušaj da osjetimo zahvalnost za krov nad glavom i pitku vodu dok osjećamo da se raspadamo. Realno, taj dio nas nije briga ni za krov nad glavom ni za pitku vodu, jer jedino za što ga je briga je da prestane bol ili da se riješi problem.

Taj dio nas neće nas pratiti u zahvalnost jer zna da posežemo za njome s jednim jedinim razlogom – da pobjegnemo iz boli i pritom napustimo dio sebe koji je u boli. A to nije opcija, previše tada sami sebi trebamo.

* Prijedlog rješenja:

Umjesto nastojanja da se prisilite u zahvalnost kad vam do zahvalnosti nije, isprobajte:

Potpuno otkloniti od sebe ikakvu ideju da biste uopće trebali biti zahvalni. Na kraju krajeva, događa vam se to što vam se događa i osjećate se tako kako se osjećate – bilo bi potpuno neprirodno osjećati još i zahvalnost za sve to! Vrlo vjerojatno sami sebi takve neugodne emocije nikad ne biste birali i da ikako možete – osjećali biste se vrlo rado bolje.

Zahvalnost je najuzvišenija emocija, spada negdje uz čistu radost i ljubav, i nije nam uvijek dostupna, ma koliko se mi trudili ju dohvatiti.

To što u datom trenutku ne možete osjetiti zahvalnost, ne znači da ste nezahvalni.