Kako prestati brinuti?

Uhvatiš li se često da se u brizi zapravo raspravljaš sama sa sobom? Nastojiš racionalnim dijelom mozga uvjeriti zabrinuti dio mozga da ne brine? To je prirodno da radiš, svi to radimo, no vjerojatno ti i tvoje vlastito iskustvo često pokaže da to – ne radi. Znaš li zašto? Tema brige zahtijeva drugačiji pristup – u tekstu pročitaj kakav.

Bi li, da možeš, potpisala da se zauvijek riješiš te napasti zvane briga? Znam, i ja.

Kad briga krene, što radiš?

Krećeš uvjeravati sebe da su – realno – male šanse da se uistinu dogodi to od čega strahuješ?

Razgovaraš s nekim tko te onda uvjerava u to isto?

Ideš raditi nešto ne bi li se opustila ili zaboravila na svoju brigu?

Riješi li ti to uistinu brigu?

Vjerujem da ponekad da, ali i da često ne, ovisi koliko je briga jaka.

Ovaj tekst je tu za sve one situacije kada svaki naš pokušaj da se u glavi smirimo rečenicama „Neću brinuti“, „Realno – kolike su šanse da se to dogodi?!“, „Fokusirat ću se na pozitivan ishod…“, „I zadnji put sam brinula pa je sve dobro završilo!“,   …završe s time da je u glavi bla bla bla, a tijelo je i dalje u grču.

Svi iz vlastitog iskustva znamo da kad nam najviše treba… Racionaliziranje ne radi. Optimizam ne radi. Pokušaji da „se smiriš“ ne rade. Distrakcije ne rade. Ništa ne radi, jer ma što pokušala, ZNAŠ da ti tvoja psiha i tijelo ništa nisu povjerovali.

Jedino što može zaustaviti brigu u datom trenutku je konačan ishod koji je pokazao da je ipak sve dobro završilo. Ali dočekati njega ponekad traje, i minute, sati, dani do rješenja mogu biti pravi pakao.

No – ako pogledaš malo bolje – niti konačan sretan ishod NIJE uistinu rješenje za brigu kao takvu. 🙂

Konačan sretan ishod je rješenje te konkretne situacije u kojoj je briga već odradila svoje. A ako smo skloni brizi, samo je pitanje trenutka kada će naš um naći novi razlog za brigu. Ajmo vidjeti zašto je to tako i što bi bila alternativa ovim silnim unutarnjim i vanjskim raspravama sa samim sobom. 

E sad pazi – to ne znači da ono od čega strahujemo nije opravdan razlog za brigu!  

Kad pogledamo kakve nam scenarije naš um servira, itekako je opravdano, logično i ljudski da zbog njih osjećamo brigu! U tom smislu briga nije nimalo iracionalna. Vrlo ima smisla.

Kad kažem da je ona iracionalna, mislim na to da strahujemo od tog jednog jedinog crnog scenarija na koji se naš um trenutno fiksirao. Sigurno si čula za statistiku da se 99,9% stvari o kojima brinemo nikad ne dogode – dakle razum je tu debelo na našoj strani. No kao što znaš, briga u tome baš i ne nalazi utjehu. Istovremeno, postoje puno veće šanse da se dogode neke skroz druge stvari oko kojih uopće ne brinemo. Nije li to sve skupa zanimljivo? 😊

Kad kažem da je briga „iracionalna“ – mislim na to da ne postoji adekvatan razmjer između količine brige koju osjećamo i stvarne opasnosti koja prijeti.

Što je u stvari briga?

Briga je kovitlanje teških misli, teških emocija i teških senzacija u našem tijelu, sve istovremeno. Prolaze kroz tijelo kao neka oluja.

 

Nekad jača, nekad slabija i sukladno tome ćemo ju nekad lakše, nekad teže zauzdati, ali zajedničko im je da se i misli i emocije i senzacije roje u nama bez naše dozvole i kontrole. Kao da je ta briga nekako jača od nas i ma što mi radili, kao da ima svoju vlastitu snagu i putanju.

Misli se roje brzinom svjetlosti i ne štede priliku za iznizati najcrnije od najcrnijih mogućih scenarija. Emocije jure kroz tijelo i tjeraju nas da ovdje, sada, ovog trenutka iznađemo način da se sve te crne misli ne ostvare. Tijelo prati tu oluju grčem u želucu, napetošću u prsima, nervozom…

Evo zašto nam ponekad (ili često) ne pomogne kad se u takvim trenucima pokušamo fizički i mentalno opustiti – kupkom, meditacijom, spavanjem… 

A stvar bude u tome da takav „racionalan“ ili „prisilan“ pristup jednostavno ne dopre do zabrinutog dijela našeg mozga. On racionalne argumente doslovce ne čuje, a na svaki pokušaj da se emocija odgurne, ona uzvraća udarac. 

Što je onda rješenje? Rješenje je ne baviti se olujom. Rješenje je ostati u njenom središtu. Baciti sidro i držati se za njega dok oluja ne prođe.

 

Kako se to radi? Tako što naučimo dopuštati i „držati prostor“ za sve svoje misli, emocije i fizičke senzacije. Naučimo ih vidjeti kao pojave. Njihov sadržaj promatramo, ali se njime ne bavimo i njega ne rješavamo.

Ono čime se bavimo je to da bacimo sidro.

Ono što rješavamo je to da se nastojimo držati za to sidro.

Oboje će nam omogućiti mindfulness praksa. Mindfulness je naš alat za proći kroz ono što je sada. Bez obzira kako i zašto je to nešto nastalo. Mindfulness je naš alat za nositi ono što je, takvo kakvo je, sada i ovdje.

‼ Zapamti da rješenje brige nije isto što i pronaći rješenje za zamišljenu situaciju iz tvog uma. ‼

Rješenje brige je imati sposobnost da dopuštaš svim svojim mislima, emocijama i senzacijama u tijelu da budu takve kakve jesu i znati naći svoj centar neovisno o njima. 

Znam da ti ovo može zvučati potpuno nelogično – riješit ću se brige tako da dopustim brizi da bude tu?! Da. No morat ćeš to isprobati u praksi da bi mi povjerovao/la. Naime, tvoj um to nikad neće prihvatiti kao rješenje, baš kao što nije ni moj. Ali – ja sam dala priliku ovim rečenicama. Rezultat je bio taj da svoj um ne moram više u ništa uvjeravati jer je dobio svoje vlastito iskustvo koje ne može poreći. 🙂

A ja sam netko tko ima debelo iskustvo s anksioznošću i napadima panike i briga je moje drugo ime. I danas kao učiteljica mindfulnessa ovo isto učim druge ljude i svjedočim njihovim promjenama. I zato ti sa samopouzdanjem nudim mindfulness kao rješenje, čak i ako ti djeluje nelogično. 

Kad malo bolje promisliš, to čak i nije toliko nelogično i teško kad se sjetiš da:

Misli nisu činjenice. Misli su slike u glavi.

Emocije i senzacije nisu trajno stanje. One su valovi u našem tijelu koji uvijek i bez iznimke – prođu.

Mindfulness praksa ti pokaže da su ove rečenice istina.

I izgradi u tebi sposobnost da svojim mislima, emocijama i stanjima u tijelu znaš u skladu s tim i pristupati. Da se znaš nositi s njima kao s pojavama, bez da se baviš njihovim sadržajem. 

Evo primjera kako bi izgledao mindfulness pristup i jedan takav razgovor sa sobom:

Evo me u trenutku brige.

Upravo sada sam u sred brige.

Vidim da mi mozak radi sto na sat, tijelo prati.

Ne mogu u ovom trenutku riješiti to što bih voljela riješiti da briga prođe.

Ne mogu riješiti ni samu brigu.

Ne mogu isključiti sve ove misli i težinu u tijelu.

Očito je ovo nešto jače od mene, kao neka oluja da puše kroz mene.

Neka sve te misli, emocije i senzacije prolaze kroz mene, a kako se kroz njih ja mogu usidriti?

U ovom trenutku neću se nastojati osjećati bolje, nastojati ću se samo podržati dok ovo traje – kako bih to mogao/la?

Osjećam kontakt svog tijela i podloge koja me drži.

Postoje neke senzacije u stopalima, u zdjelici koja sjedi na stolici.

Kao neki mali pritisci.

Da, osjećam ih.

Gdje mi je u tijelu, toplo, a gdje hladno?

Da li bi mi godilo nešto utopliti ili nešto rashladiti?

Mogu se zagrliti pa osjećati te male pritiske i dodire koje stvara dodir mojih dlanova na nadlakticama.

Mogu na komad papira fizički ispisati sve što mi je trenutno na umu.

Mogu napraviti jedan dublji udah i izdah.

Mogu i nekoliko njih.

Mogu primijetiti da dišem.

Promatrati te senzacije.

Moje tijelo me nosi kroz ovu oluju, ja mu dajem prostor.

Ovo znači osjećati svoje emocije.

Nije nimalo lako ni ugodno, ali tu sam, dišem s njima.

Mogu koliko mogu.

Ponekad ću osjećati da mogu držati prostor za svoju oluju, ponekad će mi djelovati da sam zgurana u kut od 1 milimetra prostora i da je sve drugo oluja.

Oboje je ok.

Mogu ovako provesti neko vrijeme, u držanju za sidro i promatranju.

Ako moram ići nešto raditi, uzet ću svoju brigu i težinu u naručje i skupa s njom ću odraditi što trebam, najbolje što mogu.

Ok je da nisam sada u svom punom sjaju.

Evo je upravo na djelu – sva punina i težina činjenice da smo ljudska bića.

Ovo kroz što ja sada prolazim iskusilo je svako ljudsko biće na ovoj planeti.

Mnogi od njih upravo sada prolaze kroz isto što i ja.

Ovo što trenutno radim možda nije dovoljno da me potpuno umiri, ali poznajem prirodu ljudskih emocija. I misli. Sve su prolazne.

Ja ih mogu promatrati u tom prolasku.

Misli kao slike koje se brzo izmjenjuju.

Emocije i senzacije u tijelu kao vjetar koje me zapuhuje ili valove koji me talasaju.

Neka rade ono što moraju, ja ću se za to vrijeme držati.

Za dah.

Za kontakt mog tijela s podlogom.

Za nekoga.

Za sadašnji trenutak.

Za vjeru.

Za što god.

Naći ću svoje sidro i svaki sljedeći put kad krene briga, znat ću da je moj jedini zadatak da odmah bacim sidro.

Da, to je od sada moje rješenje za brigu.

Vještinu opisanu u ovom tekstu izgradit ćeš pohađanjem 8-tjednog MBSR mindfulness tečaja smanjenja stresa.

Da li će rezultat pohađanja 8 tjedana MBSR tečaja biti to da će briga zauvijek nestati iz tvog života? Ne. I osobno ne bih vjerovala niti jednom programu koji ti to obećaje kao rezultat.

Rezultat će biti:

– da znaš prepoznati svoju brigu u što ranijim fazama, prije nego se oluja razmaše,

– da znaš baciti svoje sidro,

– da možeš držati svoje bačeno sidro,

– da će ti tvoje vlastito iskustvo izgraditi povjerenje u ovaj pristup,

– da ćeš tako dobiti svoj vlastiti unutarnji resurs za nositi se s brigom kroz svoj život.  

I još mnogo toga.

Rezultat će biti tvoje vještine za bolji život.

Paradoks je da upravo te vještine riješe mnoge situacije prije nego uopće postanu – brige. 😉 

Radujem ti se u nekom od svojih programa,

Ines