m
Contact
Studios
Follow Us

Kako prestati brinuti?

Uhvatiš li se često da se u brizi zapravo raspravljaš sama sa sobom? Nastojiš racionalnim dijelom mozga uvjeriti zabrinuti dio mozga da ne brine? To je prirodno da radiš, svi to radimo, no vjerojatno ti i tvoje vlastito iskustvo često pokaže da to – ne radi. Znaš li zašto? Tema brige zahtijeva drugačiji pristup – u tekstu pročitaj kakav.

Bi li, da možeš, potpisala da se zauvijek riješiš te napasti zvane briga?

Znam, i ja.

 

Kad briga krene, što radiš?

 

Krećeš uvjeravati sebe da su – realno – male šanse da se uistinu dogodi to od čega strahuješ?

Razgovaraš s nekim tko te onda uvjerava u to isto?

Ideš raditi nešto ne bi li se opustila ili zaboravila na svoju brigu?

 

Riješi li ti to uistinu brigu?

Vjerujem da ponekad da, ovisi koliko je briga jaka, ili ti barem olakša, ali vjerujem da ti se dogodilo i da ti to nije radilo. Ovaj tekst je za takve situacije.

 

Za one situacije kada svaki naš pokušaj da se u glavi smirimo rečenicama

 

„Neću brinuti“,

„Realno – kolike su šanse da se to dogodi?!“,

„Fokusirat ću se na pozitivan ishod…“,

„I zadnji put sam brinula pa je sve dobro završilo!“,

 

…završe s time da je u glavi bla bla bla, a tijelo je i dalje u grču.

 

Svi smo bili u prilici na vlastitoj koži vidjeti da racionaliziranje onoga od čega strahujemo unatoč svoj logici i statistikama ovog svijeta nije bilo rješenje za brigu.

 

Ma koliko ti uspjela povjerovati nekom racionalnom argumentu, uvijek postoji još neki sloj ispod koji došapne

 

„Da, ali…“,

„Ali zamisli da ipak…“

 

i naše tijelo izreagira kao da isključivo taj scenarij slijedi sad iza ugla.

 

Dakle, kad nam najviše treba…

Racionaliziranje ne radi.

Optimizam ne radi.

Pokušaji da „se smiriš“ ne rade.

Distrakcije ne rade.

 

Ništa ne radi, jer ma što pokušala, ZNAŠ da ti tvoja psiha i tijelo ništa od svega toga u što si se pokušala uvjeriti nisu povjerovali.

 

Jedino što može zaustaviti brigu u datom trenutku je konačan ishod koji je pokazao da je ipak sve dobro završilo. Ali dočekati njega ponekad traje i traje, i minute (a da ne govorim sati, dani, tjedni…) do njega mogu biti pravi pakao.

 

No niti konačan sretan ishod NIJE uistinu rješenje za brigu.

 

Konačan sretan ishod je rješenje te konkretne situacije u kojoj je briga već odradila svoje. A ako smo skloni brizi, u pitanju je obrazac funkcioniranja, navika u načinu razmišljanja, i samo je pitanje trenutka kada će stoga naš um naći novi razlog za brigu.

 

Ajmo vidjeti zašto je to tako i što bi bila alternativa.

Razlog zašto racionaliziranje u trenucima brige, pogotovo intenzivne, ne radi je jednostavan – zato jer je sama briga iracionalna stvar i racionalni argumenti ju stoga nikad ne mogu zadovoljiti.

E sad pazi – to ne znači da ono od čega strahujemo nije opravdan razlog za brigu!

 

Kad pogledamo kakve nam scenarije naš um servira, itekako je opravdano, logično i ljudski da zbog njih osjećamo brigu! U tom smislu briga nije nimalo iracionalna. Vrlo ima smisla.

 

Kad kažem da je ona iracionalna, mislim na to da strahujemo od tog jednog jedinog crnog scenarija na koji se naš um trenutno fiksirao.

 

Sigurno si čula za statistiku da se 99,9% stvari o kojima brinemo nikad ne dogode – dakle razum je tu debelo na našoj strani. No kao što znaš, briga u tome baš i ne nalazi utjehu. Istovremeno, postoje puno veće šanse da se dogode neke druge stvari oko kojih uopće ne brinemo. 😊

 

Kad kažem da je briga „iracionalna“ – mislim na to da ne postoji adekvatan razmjer između količine brige koju osjećamo i stvarne opasnosti koja prijeti.

 

Što je u stvari briga?

 

Briga je kovitlanje teških misli, teških emocija i teških senzacija u našem tijelu, sve istovremeno. Prolaze kroz tijelo kao neka oluja.

 

Nekad jača, nekad slabija i sukladno tome ćemo ju nekad lakše, nekad teže zauzdati, ali zajedničko im je da se i misli i emocije i senzacije roje u nama bez naše dozvole i kontrole. Kao da je ta briga nekako jača od nas i ma što mi radili, kao da ima svoju vlastitu snagu i putanju.

 

Misli se roje brzinom svjetlosti i ne štede priliku za iznizati najcrnije od najcrnijih mogućih scenarija.

Emocije jure kroz tijelo samo kako bi potvrdile opravdanost svake od tih misli i natjerale nas da ovdje sada, ovog trenutka iznađemo način da se sve te crne misli ne ostvare.

Tijelo prati tu oluju grčem u želucu, napetošću u prsima, nervozom… Jasno nam daje do znanja da nismo povjerovali svojem pozitivnom monologu ili utješnim riječima osobe s kojom razgovaramo. Isto tako, često ne surađuje kad se u takvim trenucima pokušamo fizički i mentalno namjerno opustiti – kupkom, meditacijom, spavanjem… Ponekad čak kao da upravo takve aktivnosti još sve i pojačaju.

 

Zajednički razlog zašto sve to skupa malo pomaže je sljedeći:

I kod pokušaja da sami sebe mentalno razuvjerimo od crnih scenarija u glavi, i kod pokušaja da „se smirimo“, uplićemo se u sadržaj naših misli i emocija. Ulazimo u raspravljanje i obračun s njima na njihovom teritoriju, ne bi li „pobijedili“ i tako zaustavili brigu.

A stvar bude u tome da takav „racionalan“ ili „prisilan“ pristup jednostavno ne dopre do zabrinutog dijela našeg mozga. On racionalne argumente doslovce ne čuje, a na svaki pokušaj da se emocija odgurne, ona uzvraća udarac. Jer je uvjerena da njezino postojanje ima smisla i želi biti uvažena.

 

Što je onda rješenje?

Rješenje je ne baviti se olujom.

Rješenje je ostati u njenom središtu.

Baciti sidro i držati se za njega dok oluja ne prođe.

 

Kako se to radi?

 

Tako što naučimo dopuštati i „držati prostor“ za sve svoje misli, emocije i fizičke senzacije.

Naučimo ih vidjeti kao pojave, bez da postanemo njihov aktivan sudionik.

Njihov sadržaj promatramo, ali ne ulazimo na njihov teritorij i njihov sadržaj nije ono čime se bavimo i što rješavamo.

Ono čime se bavimo je to da bacimo sidro.

Ono što rješavamo je to da se nastojimo držati za to sidro.

 

Ako je briga veliki problem u našem životu, puno dobrog bi nam donijelo poraditi dublje na samim obrascima razmišljanja koji stvaraju toliku količinu brige. Ja sam osobno prošla kroz taj proces psihoterapijom i smatram to jednim od najvećih postignuća u svom životu, ako ne i najvećim. Puno toga ne bih riješila bez psihoterapije, ali puno toga mi ne bi riješila ni psihoterapija bez mindfulness prakse. To je samo osobno iskustvo.

 

Unutarnji resurs koji ovdje opisujem donosi nam mindfulness praksa.

 

Dok sam kroz psihterapiju preslagivala svoje obrasce razmišljanja, mindfulness je uvijek bio i ostao moj alat za proći kroz ono što je sada. Bez obzira kako i zašto je nešto nastalo, bez obzira je li moglo biti drugačije. Mindfulness je alat za nositi ono što je, takvo kakvo je, sada i ovdje.

 

Zapamti da rješenje brige nije isto što i pronaći rješenje za zamišljenu situaciju iz tvog uma. 

Rješenje brige je svjestan odnos prema tvojim mislima, emocijama i senzacijama u tijelu. Odnos u kojem si duboko usidrena u svom unutarnjem znanju da misli nisu činjenice, a emocije i senzacije nisu trajno stanje. I u skladu s tim im pristupaš, znajući ploviti kroz svoju nelagodu i težinu.

 

Evo primjera kako bi izgledao mindfulness pristup i jedan takav razgovor sa sobom:

 

Evo me u trenutku brige.

Upravo sada sam u sred brige.

Vidim da mi mozak radi sto na sat, tijelo prati.

Ne mogu u ovom trenutku riješiti to što bih voljela riješiti da briga prođe.

Ne mogu riješiti ni samu brigu. Ne mogu isključiti sve ove misli i težinu u tijelu.

Očito je ovo nešto jače od mene, kao neka oluja da puše kroz mene.

Neka sve te misli, emocije i senzacije prolaze kroz mene, a kako se kroz njih ja mogu usidriti?

U ovom trenutku neću se nastojati osjećati bolje, nastojati ću se samo podržati dok ovo traje – kako bih to mogla?

Osjećam kontakt svog tijela i podloge koja me drži. Postoje neke senzacije u stopalima, u zdjelici koja sjedi na stolici. Kao neki mali pritisci. Da, osjećam ih.

Gdje mi je u tijelu, toplo, a gdje hladno? Da li bi mi godilo nešto utopliti ili nešto rashladiti?

Mogu se zagrliti pa osjećati te male pritiske i dodire koje stvara dodir mojih dlanova na nadlakticama.

Mogu na komad papira fizički ispisati sve što mi je trenutno na umu.

Mogu napraviti jedan dublji udah i izdah. Mogu i nekoliko njih.

Mogu primijetiti da dišem. Promatrati te senzacije.

Moje tijelo me nosi kroz ovu oluju, ja mu dajem prostor.

Ovo znači osjećati svoje emocije.

Nije nimalo lako ni ugodno, ali tu sam, dišem s njima.

Mogu koliko mogu. Ponekad ću osjećati da mogu držati prostor za svoju oluju, ponekad će mi djelovati da sam zgurana u kut od 1 milimetra prostora i da je sve drugo oluja. Oboje je ok.

Mogu ovako provesti neko vrijeme, u držanju za sidro i promatranju.

Ako moram ići nešto raditi, uzet ću svoju brigu i težinu u naručje i skupa s njom ću odraditi što trebam, najbolje što mogu. Ok je da nisam sada u svom punom sjaju.

Evo je upravo na djelu – sva punina i težina činjenice da smo ljudska bića.

Ovo kroz što ja sada prolazim iskusilo je svako ljudsko biće na ovoj planeti.

Mnogi od njih upravo sada prolaze kroz isto što i ja.

U ovom trenutku možda nije dovoljno da me potpuno umiri, ali poznajem prirodu ljudskih emocija. I misli.

Sve su prolazne.

Ja ih mogu promatrati u tom prolasku.

Misli kao slike koje se brzo izmjenjuju.

Emocije i senzacije u tijelu kao vjetar koje me zapuhuje ili valove koji me talasaju.

Neka rade ono što moraju, ja ću se za to vrijeme držati.

Za dah. Za kontakt mog tijela s podlogom. Za nekoga. Za sadašnji trenutak. Za vjeru. Za što god.

Naći ću svoje sidro i svaki sljedeći put kad krene briga, znat ću da je moj jedini zadatak da odmah bacim sidro.

Da, to je od sada moje rješenje za brigu.

larcon

Kada je u nama prisutna briga, pogotovo intenzivna, vještina koja nam je potrebna je vještina svjesnog „upravljanja“ našim mislima, emocijama i senzacijama u tijelu. Pritom „upravljanje“ ne znači umjetno izazivanje lijepih misli i ugodnih emocija. „Upravljanje“ znači imati svjestan odnos sa svojim mislima, emocijama i senzacijama u tijelu, znati kako im pristupiti i imati dovoljno kapaciteta da to možemo.

 

Ovu vještinu možeš izgraditi na strukturiran, postepen i dokazano učinkovit način, kroz pohađanje 8-tjednog MBSR mindfulness programa smanjenja stresa. Više informacija o programu i aktualnim upisima pročitaj ovdje.

 

Da li će rezultat pohađanja 8 tjedana MBSR programa biti to da ćeš se zauvijek prestati brinuti? Ne. I osobno ne bih vjerovala niti jednom programu koji najavljuje to kao rezultat.

 

Rezultat će biti

– da znaš prepoznati svoju brigu u što ranijim fazama, prije nego se oluja razmaše,

– da znaš baciti svoje sidro,

– da možeš držati svoje sidro,

– da će ti tvoje vlastito iskustvo izgraditi povjerenje u ovaj pristup,

– da ćeš tako dobiti svoj vlastiti unutarnji resurs za nositi se s brigom kroz svoj život.

 

I još mnogo toga.

Rezultat će biti tvoje vještine za bolji život.

 

Paradoks je da upravo te vještine riješe mnoge brige prije nego uopće postanu – brige. 😉