Je li biti zahvalan i biti prisutan jedno te isto? Može li jedno bez drugoga? Isključuje li jedno drugo? Ako se moramo odlučiti između prakse zahvalnosti i prakse mindfulnessa – što je bolje?

Prakticiranje zahvalnosti podrazumijeva namjerno usmjeravanje fokusa na stvari koje u svom životu vidimo kao vrijednost i blagoslov i povezivanje s osjećajem ljepote i obilja koji nam takav fokus stvara (ako nam ga stvara, ali ajmo reći da je to svrha i cilj prakticiranja zahvalnosti).

Može se dogoditi da nam prakticiranje zahvalnosti donosi i nekakve drugačije emocije, uključujući čak i nelagodu.

U tom slučaju imamo signal da je kod nas na djelu nekakvo ograničavajuće uvjerenje koje se „lijepi“ na našu namjeru da budemo zahvalni. Na primjer, uvjerenje da moramo biti zahvalni da nas Bog / Život / Svemir ne bi kaznio za našu nezahvalnost oduzimanjem nečega što nam je vrijedno.

Ovakva uvjerenja je tada korisno osvijestiti jer tek kad razumijemo što se u našem umu (često podsvjesno) zapliće oko zahvalnosti, možemo to adresirati i riješiti sabotirajuće djelovanje takvog uvjerenja.  O ovakvim ograničavajućim uvjerenjima vezanim uz temu zahvalnosti, kao i o tome što vidim kao moguća rješenja za njih, pisala sam u tekstu Zahvalnost – zašto ju (češće) ne prakticiramo?

Na kraju tog teksta napisala sam i da sam došla do još jednog – više generalnog – razloga zašto vjerujem da nismo češće zahvalni, a taj razlog je tema ovog teksta.

Zaključila sam, naime, da čak i kad sam preispitala svoja ograničavajuća uvjerenja o zahvalnosti, još uvijek se često hvatam u tome da – i kad nema na djelu nekog takvog sabotirajućeg faktora – opet nekako jednostavno nisam u zahvalnosti.

Ne sjetim se.

Bez puno filozofije, jednostavno se ne sjetim, ne sjetim se niti isplanirati niti izdvojiti vrijeme za to.

Kao da unatoč svoj mojoj želji i namjeri da budem zahvalna osoba, ta zahvalnost uspijeva proći mimo mene. Pogotovo je to tako kad sam u stresnim periodima.

Uviđam da meni zapravo ne nedostaje zahvalnosti – jer duboko u srcu znam da ja doista jesam jako zahvalna za sve što imam.

Uviđam da meni zapravo nedostaje NAMJERE da tu svoju zahvalnost primijetim i s njom se povežem.

Kakvu ulogu u tome ima mindfulness?.

Preduvjet prakticiranja zahvalnosti je naša vlastita prisutnost u svim tim našim blagoslovima za koje želimo biti zahvalni.

Prakticiranje mindfulnessa podrazumijeva namjerno usmjeravanje pažnje na ono što čini naše iskustvo u sadašnjem trenutku i promatranje istog takvog kakvo je, bez da ga nastojimo mijenjati. To znači da kad se npr. nađemo u emociji nezadovoljstva, ne tražimo načine da iz nje izađemo (npr. zahvalnošću, distrakcijom isl.), već se usmjeravamo na to da osjetimo sebe i kroz to nezadovoljstvo koje naprosto čini stvarnost određenog trenutka. Na taj način istinski „nastanjujemo“ svoj vlastiti život i sve ono što je dijelom našeg iskustva, ma što to konkretno bilo.

Zaključila sam dvije stvari:

1. KAD SAM PREDANIJA PRAKTICIRANJU MINDFULNESSA, AUTOMATSKI POSTAJEM ZAHVALNIJA.

Ako sam općenito prisutnija, onda sam – čisto statistički – u kontaktu i s puno više lijepih trenutaka. A unutar te veće količine lijepih trenutaka, potpunije sam u kontaktu s dubinom te ljepote.

Ali ne na onaj način zahvaljivanja kroz um (stvarajući sama sebi misli „Zamisli da sutra ostanem bez toga…“), nego na način da svim svojim osjetilima svjesno i potpuno osjetim (konzumiram, ako hoćete) sve ono što mi je dato. Svjesno gledam to što vidim, svjesno slušam to što čujem, uronim se u miris svog doma… Dakle mindfulness u svoj svojoj punini.

Zamislila sam si to ovako: S puno ljubavi i truda napravim najfiniju tortu za drage ljude. Njihova „mentalna“ zahvalnost u srcu (pa niti njihove riječi zahvale) za tortu koju sam im napravila ni blizu me neće ispuniti kao što će me ispuniti pogled na njih kako uživaju u toj torti svim svojim osjetilima – mirišu, mljackaju, viču „mmmm…“ i posežu za još tog užitka.

Vjerujem da tako i Bog / Život / Svemir gledaju na nas – nema im većeg zadovoljstva od toga da mi ovdje i sada potpuno i svjesno svim svojim osjetilima konzumiramo sav taj čudesan Život.

Uvidjela sam da sve ono što ja vidim “samo” kao praksu mindfulnessa, zapravo predstavlja i praksu zahvalnosti – svaki put kad sam u tako prisutnom kontaktu sa svim tim ugodnim trenucima.

2. INZISTIRANJEM NA MINDFULNESSU U NJEGOVOJ „HARD CORE“ VERZIJI PROPUŠTAM PRILIKE ZA ZAHVALNOST.

Shvatila sam da mi je puno lakše biti „mindful“ nego biti zahvalna. Zapravo sam samo u ovom prvom puno izvježbanija i to mi lakše i prirodnije teče. Također, kod mindfulnessa uzimamo iskustvo onakvo kakvo je, ovdje i sada, u svoj njegovoj punini i bez nastojanja da ga mijenjamo. Ne trudimo se „osjećati bolje“. (Makar svjesno dopuštanje naših teških emocija upravo dovodi do toga da se osjećamo bolje, ali o tome nekom drugom prilikom.)

U odnosu na zahvalnost, to je i lakši i teži put. Lakši – jer je kod „samo svjesno biti s onim što je“ manje vjerojatan prostor za uplitanje kakvog ograničavajućeg uvjerenja ili otpora. Teži – jer treba hrabrosti i kapaciteta za ostajati sa sobom i kroz ono teško i nelagodno.

A nije to baš toliko teško koliko se damo zavesti da je. Jedan od odličnih načina naučila sam od Dijane Jurić – coacha s kojom sam svojevremeno radila. Ona me naučila sljedeće:

Čak i kad nam se zahvalnost čini predalekom i preteškom, možemo uvesti praksu pisanja svaki dan 5 stvari koje nam se iz tog dana sviđaju.

Znači nije potrebno da smo na njima zahvalni, nego samo da nam se – sviđaju! Samo obraćanje pažnje na to što nam se u danu sviđalo, od najmanjih stvari kao što su pospremila sam suđe iz perilice čim sam se ustala, do najvećih kao što je lijepa velika vijest koju sam primila taj dan – vjerujte mi – mijenja nas i čini nas puno zahvalnijima.

Kao zaključak: Zahvalnost ili mindfulness – što je bolje?

Ne znam – kako kad.

Za mene:

Kad mi usmjeravanje pažnje na zahvalnost u tijelu stvara tenziju, onda je očito na djelu neki podsvjesni otpor i tada je bolje prebaciti se na mindfulness i ostati samo u tome da svjesno osjećam i dopuštam sve što je već ionako tu.

Kad primijetim da koristim mindfulness po navici i onoj tihoj suptilnoj lijenosti, i tako si uskraćujem trenutke zahvalnosti koja bi mi češće mogla u te trenutke prisutnosti donositi i osjećaje ljepote i obilja, onda je korisno ići u pravcu namjernog građenja navike zahvalnosti.

Na primjer:

– fizičkim zapisivanjem (vođenjem dnevnika zahvalnosti),

– u trenucima mindfulnessa potražiti u tijelu još i osjećaj zahvalnosti,

– u trenucima mindfulnessa u sebi, poput kakve molitve, uputiti i tihu zahvalu za to nešto čega sam upravo svjesna,

– vođenjem dnevnog popisa 5 stvari koje su mi se u danu sviđale, itd.

Svi smo mi različiti i različite stvari nam različito „rade“. I ne samo to, nego će svatko od nas u različitim trenucima različite stvari osjetiti kao „pravi put“.

Zato je i manje važan odgovor (ako bi ga uopće i bilo) na pitanje što je između zahvalnosti i mindfulnessa bolja opcija. Puno je važnija spoznaja da je iskrenost prema sebi uvijek najbolja opcija.  

Upravo to je ono što me dovelo do toga da sam osvijestila neka svoja ograničavajuća uvjerenja i otpore na temu zahvalnosti. Da sam osvijestila da nije zahvalnost baš uvijek baš tako jako nedostupna kako mi se čini. Da mi ne nedostaje zahvalnosti, nego kontakta s njom. Da vrijedi uložiti u mali pothvat izgradnje navike zahvalnosti. Rezultat svega toga je da sam puno češće u zahvalnosti. I na tome sam također zahvalna. ❤

MBSR (Mindfulness – Based Stress Reduction) – 8-tjedni tečaj mindfulnessa i smanjenja stresa – je ozbiljan, temeljit i sveobuhvatan način za naučiti mindfulness kao vještinu te usvojiti njegovu primjenu na upravljanje stresom, sve uz stručno vodstvo i kroz međunarodno akreditirani program iza kojeg stoji više od 40 godina znanstvenih istraživanja.

Aktulane upise potražite ovdje, a ako upisi trenutno nisu otvoreni putem kontakt obrasca možete se predbilježiti za nadolazeći tečaj ili se obratiti s eventualnim pitanjima.