Zašto mindfulness? Što je to s tim mindfulnessom, koji se malo pomalo svugdje pojavljuje kao neko magično rješenje za sve živo? Što je to uopće mindfulness i je li to ta kvaka koja će nam doista pomoći riješiti sve naše probleme?

Svaki pokušaj da se riječima objasni i približi što je to mindfulness svodi se na to da je u pitanju istinska prisutnost. Unošenje naše pune pažnje u ono što radimo u datom trenutku. Nije to ništa s čim se već nismo susreli, takvi trenuci nam se redovito slučajno događaju. Na primjer, s punom pažnjom pratimo film koji smo odlučili pogledati. Da nije tako, teško da bi nam film na kraju imao smisla, zar ne?  Ne bismo znali ni što se u filmu dogodilo, a kamoli koji dio nam se svidio, a koji nije i zašto.

Isto je i sa životom.

Ako svojom svjesnom pažnjom ne sudjelujemo u svom životu, nije čudno da nam vrijeme samo od sebe nekako prolazi, a naš vlastiti život ne nalikuje baš životu po našoj mjeri.

Što je uopće Vaša mjera možda se pitate? Ja se sigurno svako malo zapitam što je moja.

Nije to do Vas, kao što nije ni do mene. Ja imam 36 godina pa znam koliko se način života promijenio samo od kad sam ja bila dijete, a da ne govorim o generaciji mojih roditelja i dalje. Živimo u jako brzom svijetu, preplavljeni informacijama i podražajima doslovce na svakom koraku – kako izvana, tako i iznutra. Svašta danas moramo (i mislimo da moramo) u jednom danu i to nije nikakva iluzija.

Moderan način života iznjedrio je potrebu za posve novom vještinom.

Za vještinom kako nositi sve što nas okružuje izvana i preplavljuje iznutra.

Doslovce to možete promatrati s evolucijskog gledišta ako želite.

Okruženje je nekad bilo drugačije, doista se drugačije živjelo. To ne znači da je bilo lakše, jednostavno je bilo teško na drugačiji način. Nema šanse da je itko od mojih predaka mogao zamisliti da će svijet u mojim 30-ima izgledati ovako kako danas izgleda i da će mi za kvalitetno funkcioniranje u njemu trebati vještine kao što su sposobnost da se odlijepim od mobitela, da posao ostavim u uredu nakon što iz njega izađem, da se u moru distrakcija mogu usredotočiti na ono što mi je hitno, bitno i teško, da znam osjetiti i prepoznati kad mi je previše, kako se vratiti u balans i slično.

Poslodavci koji prate najnovije trendove u poslovanju ovoga su itekako postali svjesni i znaju da je upravo pažnja njihovih zaposlenika ono čemu prije svega teže.

Tamo gdje ide naša pažnja, tamo ide naš život, bili mi toga svjesni ili ne.

Vještina upravljanja vlastitom pažnjom u prenatrpanom svijetu koji se doslovce svake sekunde otima za taj naš resurs postala je naša nužnost i sposobnost itekako vrijedna našeg ulaganja.

Činjenica je da smo po pitanju kako baratati svojom pažnjom svi, ili svakako velika većina nas, nekako samouki. Naime, potreba za tom novom vještinom pripada vremenu u koje su naši roditelji zakoračili zajedno s nama i nova je i za njih. Nije stoga za očekivati da su oni ti koji su nam ju prethodno trebali usaditi.

Svijet u vrijeme mog djetinjstva, a pogotovo u vrijeme djetinjstva mojih roditelja, bio je generalno govoreći svijet manjka. Nedostajalo je svega. Svijet u kojem danas živimo je svijet obilja. Svašta nam je danas dostupno i svašta ulazi u prostor naše pažnje bez naše svjesne dozvole. Kako usmjeriti pažnju na ono što je nama važno i što uistinu služi našoj dobrobiti – to je ta nova vještina koju svatko od nas mora izgraditi za sebe.

S modernim načinom života nastojimo se nositi uglavnom na način da većinu vremena naprosto žongliramo ono vanjsko, a ako je ikako moguće zatomljujemo ono unutarnje. U svakom slučaju, konstantno nešto radimo. Gdje smo pritom sa svojom pažnjom, rijetko se kad pitamo. Dok ne shvatimo da nam prolaze dani, tjedni, godine. Dok ne shvatimo da se život čitavo vrijeme zapravo odvija, ali mi smo pažnjom negdje drugdje.